ŽIVIM FUCKING LIFE

kao prvo ispričavam se svima što više ne ostavljam komentare,jednostavno nemam vremena,počinje škola. a s početkom škole ja idem za zagreb(nisam rodom iz zgb)tamo nemam internet pa će moje javljanje biti puno rjeđe. nadam se da nećete zamjeriti,posječujte i dalje blog,jer ovaj jedini,od njih preko 10,kolkosam ih imala do sada,smatram uspješnim i zanimljivim.do sljedećeg javljanja


Na našem planetu događaju se neobične stvari koje ne možemo logički objasniti. Ljudi pričaju o čudnim bićima koja su vidjeli, dok znanstvenici nemaju pravog objašnjenja za neke pojave. Krugovi u žitu, Stonehenge, NLO, Nessie, Bermudski trokut i Jeti danas su dio opće kulture!

KRUGOVI U ŽITU

Krugovi u žitnim poljima, poljima kukuruza ili na livadama, raznih veličina i oblika pojavljuju se (preko noći) na raznim mjestima širom cijelog svijeta, a najviše u Velikoj Britaniji, od početka 20. stoljeća do danas. Samo 2005. u toj je državi otkriven čak 71 novi krug, dok je širom svijeta ove godine otkriveno 85 novih krugova. Neobični i savršeno pravilni uzorci krugova i način na koji su napravljeni fasciniraju i znanstvenike i obične ljude širom svijeta.

Za neke je krugove znanstveno dokazano da su ih mogli, i najvjerojatnije jesu, napravili ljudi, uz pomoć užadi i ljestava – dasaka koje su povlačili po poljima, no za mnoge, posebno one najljepše, nije pronađeno nikakvo znanstveno objašnjenje i čini se nemoguće da ih je napravila ljudska ruka. Neki su krugovi napravljeni i na vojnim područjima na koja je zabranjen pristup. Krugovi nastaju preko noći i zapravo u nekoliko minuta, očito sofisticiranim metodama, a na mjestu gdje nastaju nisu pronađeni nikakvi ostaci pomagala ili ljudski tragovi.

Postoje teorije da krugove u žitu rade vanzemaljci kako bi obilježili naš planet nekim posebnim planom ili da na ovaj način pokušavaju komunicirati s ljudima. Kod nekih krugova otkriveno je pojačano polje elektromagnetskog zračenja. Teorije govore i o mogućoj Zemljanoj energiji, vojnim pokusima, božjim djelima, vrtlozima plazme ili vjetra...

Kraj nekih krugova ljudi su primijetili čudnu svjetlost, a u Velikoj Britaniji, gdje ima najviše krugova, lokalni stanovnici su doživjeli razne neugodne, čudne situacije, npr. pronašli su tijela stoke potpuno razderana i slično, za što se čini da ne bi mogao napraviti itko sa Zemlje.

BERMUDSKI TROKUT

Bermudski trokut je naziv za morski trokut između Bermuda, Floride i otočića Portorika u Atlantskom oceanu, zloglasno mjesto na kojem je nestao veći broj brodova i aviončića, bez da su ikada pronađeni njihovi tragovi. Dosad je u tom trokutu nestalo 8.152 ljudi.
Najpoznatiji nestanak u Bermundskom trokutu je nestanak leta 19 5. studenog 1945. Riječ je o pet aviona američke ratne mornarice nestalih bez traga na rutinskom treningu. Nestalo je i šest drugih letjelica, poslanih da pronađu let 19, također bez traga. Ukupno je nestalo 27 marinaca. Navodno je Kolumbo na svojoj plovidbi prema Novom svijetu opazio čudna svjetla iznad tog područja, no vjerojatno je zapravo vidio pad meteora.

O nestanku brodova i aviona u Bermudskom trokutu bilo je nekoliko teorija, a najprimamljivija je ona o crnoj rupi i mišljenje da su putnici i objekti nestali u nekoj drugoj dimenziji. No, posljednja znanstvena istraživanja otkrila su da je nestanak na tom području zapravo moguć zbog negativne gravitacije koja onemogućava pravilno pokazivanje smjera na kompasima. Riječ je o velikom prostoru s mnogo otočića koji se s visine svi čine istima te je lako izgubiti orijentaciju.

To se dogodilo i letu 19 – marinci više nisu znali lete li iznad Meksika ili Floride i u kojem smjeru da lete, sve dok nisu ostali bez goriva. Na tako velikom prostoru teško je pronaći avion koji je pao i nestao pod površinom oceana. Na kraju krajeva, u Bermudskom trukutu leži i najdublja točka Atlantskog oceana. Što se brodova tiče, otkriveno je da na tom području postoje morski virovi koji nastaju od podzemnih potresa, toliko snažnih da su u stanju potopiti, tj. usisati cijeli brod.

No, varate se ako mislite da ljudi i danas izbjegavaju Bermudski trokut. Njime svakodnevno prolazi tisuće brodova i aviona (tu i tamo koji nestane), a u posljednjih 50 godina turizam je na Bermudama upravo zbog te 'zone sumraka' procvjetao!

NESSIE
Postoji mnogo priča o raznim zločestim ili tajanstvenim čudovištima koja vrebaju na ljude ispod površine vode. Jedna od najpoznatijih je i Nessie, popularno čudovište iz škotskog jezera Loch Ness. Zbog mnogih legenda koje kruže, čak i fotografija na kojima se nadzire neko neobično biće (no pitanje je što je to na slici), jezero su već mnogo puta 'pročešljavali' znanstvenici, no nikad nisu susreli Nessie. To bi bilo nemoguće i u totalno mračnoj i mutnoj dubini od 150, a kamoli 330 metara, što je najveća dubina tog jezera.

Nessie se opisuje kao životinja tijela dugog čak 10 metara i četiri peraje te dugim vratom s malenom glavom. Lokalni stanovnici oduvijek su vjerovali u Nessie, a to je biće postalo popularno i svijetu nakon 1933, kada je Nessie navodno imala trenutak loše volje i živčano repom šamarala po površini vode, i to pred očima vlasnika hotela Johna Mackaya i njegove žene.

Neki znanstvenici smatraju da možda zaista postoje neke takve životinje, starudije iz obitelji plesiosaura koji su izumrli prije sedam milijuna godina, no koji su možda nekim slučajem ostali i preživjeli u jezeru nakon što je ono odsječeno od mora na kraju ledenog doba. Međutim, možda je zanimljivija činjenica da je, kad je John Mackay prvi put vidio Nessie, prije toga minirano područje s kamenjem koje je palo u jezero i na bujnu višestoljetnu vegetaciju pored jezera, što je mnoge životinje učinilo nesretnim beskućnicima.

STONEHENGE

Stonehenge je krug od kamenja u engleskoj grofoviji Wiltshire, sjeverno od Salisburyja, sagrađen oko 1860. godine pr. Krista u astronomske svrhe. Nemoguće je da su ga sagradili Rimljani ili Kelti, jer ih tada još nije bilo u Engleskoj, pa se pretpostavlja da su ga sagradili nepoznati narodi koji najvjerojatnije nisu znali ni pisati ni čitati.

Zanimljivo je da su kamenovi Stonehengea doneseni sa 200 kilometara udaljenih brda Prescelly u Walesu, a teški su 4,5 tona te da je krug napravljen savršeno prema geometrijskim i astronomskim mjerama: korištena je mjerna jedinica megalitski jard (2,72 stope), a svi se krugovi temelje na unutarnjoj geometriji pravokutnog trokuta, što je tek tisuću godina kasnije otkrio grčki matematičar Pitagora. Graditelji Stonhengea poznavali su astronomiju, jer su uz pomoć ureza na kamenju mogli pratiti zimsku i ljetnu ravnodnevnicu i kretanja zvijezda.

JETI
Odete li na Himalaju, tko zna, možda u snježnim vrhuncima naiđete na nekakvu poveću dlakavu spodobu – tzv. snježnog čovjeka Jetija. ;-) I to ne samo jednog, jer stanovnici Himalaje već stotinama godina bruje o skupini snježnih bića, raščupanaca poluljudskog i polumajmunskog lica, s dugim majmunskim rukama. Najčešće borave u spiljama na visini od četiri do sedam tisuća metara, u prostorima koji razdvajaju šume od ledenjaka. Jedu male životinje, no izbirljivi su, vade im utrobu. Lakše ćete ih susresti po noći, jer danju uglavnom čame u spiljama. Osim ako, naravno, ne uđete u spilju.

Jetije su vidjeli čak i Europljani. Rusi su početkom 20. stoljeća navodno uhvatili nekakvo čudno biće nalik neandertalcu. Godine 1953. Britanci su poslali ekspediciju u potrazi za Jetijem. Nisu pronašli nikakve dokaze, no zanimljivo je da su pronašli pramen neke čudne kose čijeg vlasnika nikada nisu uspjeli identificirati.

I Amerikanci imaju svoju verziju Jetija. Zovu ga Bigfoot, a živi u šumama na sjeverozapadu SAD-a i zapadu Kanade.

NLO
Neki pojedinci – najviše ih ima u Americi – tvrde da su vidjeli NLO-e (neidentificirane leteće objekte), a čak postoje i neke snimke i fotografije (znanstveno nepotvrđene vjerodostojnosti). Svemirci nas obično, prema tvrdnjama onih koji su ih vidjeli, posjećuju u letjelicama nalik na naše tanjure. Postoji i određen broj ljudi na raznim kontinentima koji tvrde da su ih oteli vanzemaljci i na njima radili pokuse. Neki tvrde da su, zahvaljujući svemirskim posjetima, odjednom ozdravili ili se riješili nekog tjelesnog nedostatka. I neke slavne osobe su tvrdile da su vidjele NLO, kao što su bivši američki predsjednik Jimmy Carter ili glumac Glenn Ford.

Ono zbog čega nam se ježe dlačice na rukama je to što ih svi ti ljudi uglavnom opisuju na isti način (gadni, sivkasti, mršavi, s velikim crnim očima). Vlada SAD-a, koja već 50 godina radi na proučavanju takvih slučajeva, ne želi otkriti nikakve informacije o mogućim posjetima vanzemaljaca, a pažnju posebno plijeni slučaj kod Roswella u američkoj državi Novi Meksiko 2. srpnja 1947.

Tada je mnogo ljudi vidjelo kako nebom prolazi užareni predmet. Jedan je farmer dugi dan u pustinji pronašao neke čudne dijelove olupine i neobična trupla. Vojska je brzo odnijela i sakrila olupine i trupla. Vladine izjave za tisak o vanzemaljskim objektima su kasnije povučene i izjavljeno je da se radi o špijunskoj letjelici. Godine 1948, 7. srpnja, nepoznati se objekt ogromnom brzinom srušio u Teksasu, 50 kilometara od meksičke granice. I tu je vlada brzo intervenirala, a službeno izvješće o tome što se zapravo tu dogodilo nikad nije objavljeno.

vaše mišljenje o ovome..

o praznovjerju i svemu oko njega:


Npr. zašto Japanci izbjegavaju broj 42, smatraju prosjake znakom nesreće te vjeruju da su mrtvi duhovi ponekad zatočeni u tijelu ženskih mačaka... Ili... zašto smatraju da ženski duhovi dosađuju taksistima... A znate li da vjeruju da svaki kamen, drvo, planina, rijeka i svako zrno pijeska posjeduje dušu?

Sada bi vi njih komotno mogli nazvati praznovjernima. Vidite, sve ovisi gdje živite, kako ste odgojeni, kakva je vaša obiteljska i vjerska pozadina i kakva je okolina koja vas okružuje.

Moglo bi se sa sigurnošću tvrditi da ne postoji niti jedna grupa ljudi, rasa, kultura, niti nacija koja barem malo ne robuje nekim praznovjerjima bez obzira na to koliko se to nekoj drugoj kulturi činilo smiješno, ekscentrično ili bizarno.

Kad smo se već na početku 'zakačili' za Japance, nastavljamo s njihovim praznovjerjem...

- određeni brojevi se smatraju iznimno nesretnima (dok su npr. u kaldejskoj numerologiji upravo ti brojevi sretni !?) pa tako npr. mnoge bolnice u Japanu nemaju sobe numerirane brojevima 4, 9, 14, 19, ili 42. Broj 4 poistovjećuju sa smrću jer se obje riječi isto izgovaraju (shi). Izgovor broja 9 ('ku') isti je kao i kod riječi koja označava patnju ili bol. Broj 42 (shi-ni) izgovara se isto kao i riječ koja znači 'umrijeti'. Izgovor broja 420 (shi-ni-rei) označava 'mrtvu dušu', a broja 24 (ni-shi) dvostruku smrt. U bolnicama gdje se rađaju djeca izbjegava se broj 43 (shi-zan) jer izgovorena riječ, osim dotičnog broja, znači 'tihi porod'.

U Japanu se nesretnim smatraju i:

- 'Zabadanje' štapića u rižu. Štapići se općenito ne smiju okomito 'zabadati' u hranu, posebno u rižu, jer se to radi tijekom pogreba kada se riža stavi na oltar.

- susret s pogrebnim autom. Tada treba sakriti palac.

- Rezanje noktiju po noći jer to znači da ta osoba neće biti sa svojim roditeljima kada umru.

- Izležavanje odmah poslije jela

- Fućkanje po noći jer se tako 'prizivaju' neprijatelji.

- slomiti češalj

- istodobno jesti prženu jegulju i dinju

- ne donijeti bolesniku zasađenu biljku

- ne baciti sol na prag kada dođe prosjak

Mnogi Japanci imaju razne amajlije koje štite od zlih duhova, nesreća i bolesti ili pak nose sreću. Ipak, u tome prednjače taksisti i to s amajlijom 'Omamori Bukuro' što u doslovnom prijevodu znači 'amajlija u brokatnoj vrećici'. Drže je u autu, a najčešća zamjena za nju je mala ženska figurica za koju su uvjereni da ih štiti od zla, ženskih duhova i nesreća.

"Povijest vještica povezana je s poviješću ideje "praznovjerja" zabilježene perom prvih autoriteta kršćanskog Zapada. Jer "praznovjerje" je primarno religijsko-kritički pojam, koji se razvio protiv "krive religije" i koji je za teologiju Zapada bio od eminentnog značenja. Kao religijsko-kritički pojam, praznovjerje sadrži dvostruki prijekor izvrnuto-pogrešnog vjerovanja i mišljenja, kao i izvrnute i pretjerane plašljivosti u stvarima religije. Kao takav on cilja na intelektualno-moralnu izvrnutost čovjekove religioznosti. U tom je smislu kršćanska teologija taj pojam razvila u okviru sukoba sa svijetom starih religija. Praznovjerje označava neuka čovjeka, čiji je um zamračen biblijskim grijehom, taj se pojam, dakle, tumači polazeći od ranjene prirode palog, neizbavljenog čovjeka. U teologiji praznovjerja kao posljedica istočnog grijeha praznovjerje ponajprije označava "staro" i pogansko-pretkršćansko praznovjerje, dok je praznovjerni čovjek osoba koja se vraća u povijesno-izbaviteljsku fazu čovječanstva.

Ma koliko često kršćanska antika i srednji vijek označavali praznovjerje kao nešto budalasto i glupo, ipak ga rado označavaju i kao nešto staro. Tako dugo dok se kršćanstvo prisjeća poganskog života, posebno u misionarskim područjima, takve opaske su objektivno utemeljene spoznaje opstanka praznovjerja u poganskom shvaćanju svijeta i praktičnom životu: prinošenje smrtne žrtve i uz to vezane predstave vračanja, čaranja, magije, vjerovanja u hamajlije - predstavljaju poganski kult i praznovjerje. Tek s nestankom javnog i državnog sankcioniranja poganstva, odnosno završetkom čisto misionarskog djelovanja, i nakon što su se teologija i apologetika prestale baviti poganstvom i praznovjerjem kao suvremenim protivnikom, praznovjerje, koje je dotada smatrano posebnim i karakterističnim izrazom poganstva, poprimilo je specifičnu kvalitetu i konačno postalo zaseban fenomen. Povezanost s izrazitim svijetom poganskog života i njegove kulture iz prvih stoljeća kršćanstva izblijedjela je u neposrednoj prisutnosti suvremenosti. Tako se praznovjerje sve manje nalazilo unutar jednog moćnog, impozantnog svijeta poganskog upražnjavanja religije, ali je, čini se, još uvijek prakticiralo ostatke poganstva.

Za sadržajni razvoj pojma praznovjerja sve do našeg doba presudna je povezanost s nadiđenim starim; i to "starim" u smislu "starog čovjeka"(u grijehu i bez milosti krštenja), kao i "starog" u smislu "stare religije" (poganstva).

Na sekularizirajući način ta se teologija "starog praznovjerja" u nastavku modificira: u filozofiji prosvjetiteljstva i 19. stoljeća praznovjerje se više ne shvaća kao znak "grešno-neuke" prirode "starog" čovjeka, već kao izraz "nedoraslog" čovjeka zapetljanog u predrasude (Kant). Prosvjetiteljstvo se osjeća kao vrijeme u kojem se potpuno umaklo mraku prošlog vremena i u kojem je počelo vladati svjetlo razuma: "staro praznovjerje", nešto kao "zastarjele predrasude", "mrak srednjeg vijeka" i "staro barbarstvo".

Staro i prastaro trebalo bi biti posebno vidljivo u mitskom liku vještice. U našem je stoljeću engleska etnologinja Margaret Murray u vještičarenju uočila predaje jednog starog, pretkršćanskog kulta, koji je nastojala odrediti kao poklonstvo rogatom božanstvu s dva lica (Janus ili Dianus ili keltski: Cernunnus). Ukazi na ovaj kult nađeni su najprije u jednom karolinškom izvještaju o istraživanju vještica, u kojem se govori o nekoj "Diani", koja je noćima jahala s jatom žena.

Današnja komparativna etnologija ponovno polazi od najstarijih ostataka, koji se mogu naći u nauci o vješticama: bez posebnih izvorno-kritičkih radova o vješticama i čarobnjaštvu, ta se pretpostavka temelji na kontinuiranim nagađanjima, koja su tijekom vremena garantirala prijenos mitskih materijala u okviru procesa povijesnih promjena i izvan njih.

Činjenica da je od 1939. u Službi za sigurnost Reicha, Heinrich Himmler osnovao "Posebno zapovjedništvo za vještice" ne čudi s obzirom na tradicionalna očekivanja tog vremena. Istraživači SS-a uspjeli su prikupiti 30 000 arhivskih listova o povijesnim slučajevima vještica. Nisu poznate decidirane izjave o nakanama Himmlera i ostalih sudionika, međutim na osnovi mitološko-spekulativne pozadine, te posebno germansko-njemačke slike žene tog doba - žena kao "nositeljica nordijskog rasnog naslijeđa" i "čuvateljica germanske vjere" - pretpostavlja se da se radilo o prikupljanju dokaza za inače dobro posvjedočeno shvaćanje da je s panikom vještica i proganjanjem vještica rimsko kršćanstvo vodilo zadnji istrebljivački pohod protiv Germana i njihove tradicije. Kako, međutim, izgleda slika vještice iz srednjeg vijeka? Zasigurno postoje različite metodske mogućnosti približiti se odgovorima na to pitanje. U tu svrhu treba istražiti pozadinu povijesti religijskog obrazovanja vremena i njegova literarnog svjedočenja. Treba poći od dva izvještaja o "čarobnjakinjama" i "vješticama" iz vremena oko 1400., odnosno 1560., čiji srodni pojmovni aparat ukazuje na ocjenu čarobnjaštva, odnosno "vještičnjaštva", koja iste ni u kom slučaju na shvaća kao ostatak pogansko-pretkršćanskog kulta, već kao nešto - iako ne više dopušteno - kršćansko i nešto što se može označiti kao "hereza".

Naziv "vještica" počeo se upotrebljavati razmjerno kasno, a u nekim područjima uopće se nije probio. Austrijski izvori njemačkog jezika govore u tim slučajevima o "vražici" ili "čarobnjaku/čarobnjakinji", pruski o "livadarki". Srodan izrazu "hagazussa" (plotarka), koji se javljao još u staronjemačkom od 13 st., taj se pojam sve češće javljao u južnonjemačkom prostoru, te je, čini se, odatle dobio novo značenje vezano uz započeto razdoblje progona "vještica". Stariji nazivi - koji se u kasnijoj literaturi nisu sasvim izgubili - su: venanata, saga, herbaria, lamia, incantatrix, pzthonissa, tempestaria, malefica, itd. Claude Lecouteux proučavao je te pojmove i brojne druge srodne pojmove vezane uz inkvizicijski pojam vještice. Ponajprije se uz te pojmove veže predodžba sasvim specifičnog čarobnjačkog djelovanja: molitve za poboljšanje vremena, preobrazba u životinje, skupljanje biljaka, miješanje otrova, pripremanje čarobnih napitaka, vampirizam, kanibalizam i dr. Do formiranja skupnog pojma "vještice" dolazi tek u kasnom srednjem vijeku. Ovaj kršćanski pojam vještice razlikuje se od starijeg, svima poznatog pojma čarobnjačke osobe, zbog toga što sažima različita obilježja čarobnjaštva i ostalih supersticija s učenjem kršćanske demonologije i kažnjivim činjenicama heretičke inkvizicije.

Davno prije nego što su započeli progoni vještica, teoretsko-teološki instrumentarij bio je već spreman. To znači da nije teorija dovela do prakse, već se praksa u svrhu legitimacije svojih motiva poslužila materijalom iz jednog lako dostupnog arsenala. U normativima i teološkoj literaturi stoljeća bili su poznati i posebni, specifični tipovi "vještica". U čemu je onda bila potreba da se odavno raspoloživi elementi tog pojma sklope u teološku umjetničku figuru "vještice" i da kao takvi postanu relevantni za inkviziciju?

Gunnar Heinsohn i Otto Steiger iznenadili su javnost svojim tumačenjem razloga progona vještica: u "vješticama" su zapravo progonjene "mudre žene", žene koje su se bavile liječenjem i babice, dakle žene koje su svoje liječničko znanje dobiveno predajom prakticirale u svrhu zaštite od začeća, pobačaja i kontrole rađanja. To je bilo protiv interesa vlasti, koje su nakon ljudskih gubitaka za vrijeme epidemije kuge u 14 st. sve polagale na pojačanu "produkciju ljudi". Uništavanje babica tako je prikrivano kao "politička racionalnost iza masakara" progona vještica. Njega je i pokrenula crkva i država" s isključivo pučansko-političkom namjerom sprečavanja kontrole rađanja". Literarni "dokumenti - napuci o progonima" su "Malj vještica" dominikanca Heinricha Institorisa, kao i "Demonomanija" Jeana Bodinsa.

Već samo iz lektira obiju knjiga o vješticama može se brzo dokazati da u okviru tumačenja pojma izjave o vješticama kao babicama zadiru u samo dio ukupne slike "vještice", koju je poznavao srednji vijek. Jednostavna formula: vještičarenje = kontrola rađanja, odnosno progon vještica = istrebljenje babica, teško može opstati s obzirom na diferencirane istraživačke postavke i rezultate, koje donosi suvremeno istraživanje vještica. Hartmut Lehmann razlikuje čak šest metodskih pristupa tom povijesnom problemu. Njima su pridodani novi: sumnjičenje i procesi protiv vještica istražuju se u vezi s analizom seoskih ili još napetijih socijalnih konflikata; u vezi s rastućim pravnim reguliranjem socijalnih odnosa, kao što se to moglo zapaziti od kasnoga srednjeg vijeka; kao sredstvo socijalnog discipliniranja; kao oblik "kulturnog imperijalizma" na ravnom tlu, te kao posljedica rastuće kriminalizacije popularnih praksi vjerovanja; vezano uz formiranje moderne teritorijalne države, suvremenih konfesionalnih sukoba ili društvenih kriza kao posljedice konjukturnog poraza. Sva ta pitanja pretpostavljaju mogućnost instrumentalizacije pojma vještice. Ona ne daju tumačenje kako je stvoren široki socijalni konsenzus, bez čije potpore "odozgo" do "dolje" čarobnjaštvo se ne bi moglo tako uspješno iskriminalizirati. U tu svrhu moglo bi poslužiti daljnje razmatranje povijesti stvaranja religije kasnoga srednjeg vijeka.

Čarobnjakinja je odavno postala heretik, prije nego su joj dodijeljeni odgovarajući atributi kao razumljive upute teoloških sumnji i prije nego je time postala "vještica": vražje ljubakanje, vražji pakt i kult. Ona je bila heretik u praktičnom kršćanstvu, nakon što se činilo da je egzegetičko-teološka hereza već odavno prevladana. A to što su se na toj razini, u kršćanskom susjedstvu, u selu i na istoj ulici, sada etablirali heretici, bilo je moguće samo zato što su svi, "gore" i "dolje", razgovarali o kršćanstvu, poznavali su okvir svoje vjere, znali su dokle on dopire, ali i gdje prestaje."

Iako će rijetki ljudi javno priznati da su praznovjerni, mnogi među nama u svojoj intimi itekako podliježu njegovom moćnom utjecaju.
UROK SOLI
Čak i najprimitivnije kulture poznavale su blagotvornu moć soli za čuvanje namirnica od kvarenja, a sol se upotrebljavala i u očuvanju balzamiranih tijela. Zbog toga se čini logičnim da je prevrtanje posude sa soli bio predznak velikenesreće. Naši preci su često na vrata kuće znali baciti šaku soli kako bi je zaštitili od zlih duhova. Porijeklo ovog praznovjerja nalazimo u Bibliji. Govori se da je crvenokosi Juda Iskariot prevrnuo staklenku soli na stolu za kojim su sjedili apostoli sa Isusom na Ť Posljednjoj večeri Ť, a to je naslikao Da Vinci na svojoj istoimenoj slici...znamo što je nakon toga uslijedilo. Kako bi se na neki način ublažilo ovakvo izazivanje nesreće običaj je 3 puta malo od te prosute soli baciti preko lijevog ramena, jer se vjeruje da se tako smiruje Vraga.
BURI I TREĆA CIGARETA
Poznato praznovjerje da se trećoj osobi ne smije paliti cigareta istom šibicom kao i prvim dvijema potječe iz rata između Engleza i Bura, vođenog na prostoru današnje Južnoafričke Republike. Naime, Buri su tako dobro pucali da na vatrenoj liniji nije bilo vremena da se trećem vojniku pripali cigareta istom šibicom, jer bi ga neprijatelj već uspio nanišaniti i ubiti.
LJESTVE i DRVO
Izbjegavanje prolaženja ispod ljestava vuče porijeklo iz starog vjerovanja čpvječanstva o svetom trokutu, matematičkom simbolu koji se u ovom slučaju sastoji od poda, ljestava i zida na koji se ljestve naslanjaju, što kršćanstvo poistovjećuje sa svetim Trojstvom, a to je Trojstvo bilo svetogrđe razbiti. Pokucamo li u drvo tri puta nakon neke optimistične rečenice mi zapravo zazivamo religiju Parsa koja je nastala više od tisuću godina prije Krista, a prema kojojn u žilama drveta živi duh Vatre i Vitalnosti. Drugo moguće porijeklo povezano je s navodno autentičnim komadićima drveta- dijela križa na kojem je umro Isus Krist. Imati priliku pokucati o jednu od tih relikvija bio je znak sreće.
SIMBOL MAČKE
U nekim kulturama mačka je pretvorena u pravo božanstvo, pa zbog njene smrti žaluje čitava obitelj, npr. u Egiptu, u Srednjem vijeku u Europi je ona bila na zlu glasu jer su je povezivali sa vješticama i zlim silama. Zanimljivo je da se Napoleon bojao mačke više od neprijateljske vojske, ali je zato slavni britanac Winston Churchill često u krilu držao i milovao crnu mačku kako bi privukao sreću.
13. PETAK
Petak se u većini zemalja smatra nesretnim dana jer je toga dana Krist pribijen na križ. Petak trinaesti je povezan sa Isusovom Ť Posljednjom večerom Ť na kojoj je bilo 13 uzvanika. U nekim kazalištima izbjegava se broj sjedala 13 ili 13. red. Ipak sasvim suprotno od onoga što govore praznovjerja vrlo pažljiva analiza povijesnih događaja pokazuje da petkom ili 13- og dana u mjesecu nesreće nisu ništa učestalije nego drugih dana.
NOGOMET- POSEBNA PRIČA-
Mnogi klubovi imaju običaj dovesti svečenika da blagoslovi igralište ili pak na golove stavljaju glavice češnjaka kao poznato sredstvo protiv uroka. Ima igrača koji se križaju, na fotografijama se pojavljuju uvijek na određenim mjestima, na igralište prvo stanu s desnom nogom ( skoro svi ), dotaknu unutrašnjost čarapa pri ulasku u teren ( Mijatović ), ili igraju s bijelim gležnjacima na čarapama ( Šuker ).

Svakog dana u cijelom svijetu miljarde ljudi konzumiraju drogu. S obzirom na djelovanje, jačinu i količinu uporabe, droge možemo podijeliti na bezopasne (dopuštene) i opasne (nedopuštene). U bezopasne svrstavamo čaj, kavu i bezalkoholna pića koja u sebi sadrže kofein, čiji učinak nije opasan ako se konzumira umjereno. U opasne spadaju tvari poput heroina, kokaina i amfetamina, čije posjedovanje može dovesti u sukob sa zakonom, a konzumiranje u zdravstvene (fizičke) i duševne (psihološke) poteškoće. Alkohol je droga koja je zakonom dopuštena, ali nije bezopasna ako se konzumira često i u velikim količinama.

Alkohol je najrasprostranjenija i najpristupačnija društvena droga današnjice. On nastaje kad gljivice alkoholnog vrenja prirodnom fermentacijom prerade šećer, npr. iz grožđa u vino ili ječma u pivo. Osim u raznim oblicima vina i piva, alkohol nalazimo u raznim žestokim pićima poput rakije, konjaka i viskija, gdje se njegov udio kreće između 3% i 75%. Alkohol djeluje na ljudski mozak na dva načina. On je anestetik koji umrtvljuje ljudske osjećaje i osjete, te depresant koji usporava djelovanje i reakcije. Služi i u medicini kao dezinfekt (uništavač mikroorganizama). Ljudi koji konzumiraju alkohol najčešće ne znaju da on oštećuje jetru, želudac, probavni sustav i mozak. Također je i čest krivac prometnim nesrećama, nasiljima, ubojstvima i siromaštvu. Njegovi korisnici dijele se na povremene i ovisne (alkoholičare). Povremeni korisnici su ljudi koji piju “ zbog društva “ te se znaju i mogu svladavati. Alkoholičari su ljudi koji su najuže vezani uz alkohol i postali su takvi najčešće zbog traženja izlaza iz društvenih i osobnih problema. Oni su teret društvu, te nepouzdani članovi obitelji. U 45% slučajeva oni zapiju svoju plaću, u 30% slučajeva zapiju plaću i još ostanu dužni, u 10% slučajeva zapiju dio plaće, u 9% slučajeva zapiju dio plaće i prodaju kućnu imovinu, a u 6% slučajeva proizvode sami piće. Najgori slučajevi završe na ulici i rade sve kako bi priskrbili novac za piće ili završe u bolnici na lječenju ugroženih unutarnjih organa.

Alkohol je ovisnička droga. To se najbolje vidi kada ga ovisnik prestane uživati. Tada se često javlja apstinencijski sindrom zvan DT (delirium tremens). Njegovi simptomi su znojenje, drhtavica, mučnina i halucinacije. Zato treba upozoriti sve ljude, osobito one mlade, da je alkohol opasan i štetan, te ga treba izbjegavati da se ne bi povećao broj onih koji su zbog njega stradali.

SIDA U HRVATSKOJ
Negdje oko 1980. godine liječnici u Sj. Americi i Europi opazili su lagani porast broja oboljelih od jedne nove, tajanstvene bolesti. Oboljeli se više nisu mogli obraniti od mikroorganizama. Podlijegali su raznim infekcijama, kao npr. upali pluća, te bi umirali.
Da bude još zagonetnije, radilo se o bolesti koja je nije očitovala kao jedna jedina bolest, već kao karakterističan skup simptoma, stanja i infekcija. Izgledalo je kao da je njen glavni učinak slabljenje ili nestanak imuniteta organizma. U medicini se skup simptoma i bolesti koji se zajedno javljaju naziva sindrom. Tako je ova bolest nazvana AIDS (Acqured Immune Deficiency Syndrome) ili sida, a znači “sindrom stečenog nedostatka imuniteta”.

Suvremena povijest side počinje 1981. godine objavom prvih slučajeva bolesti u SAD-u. U prvom desetljeću većina oboljelih registrirana je u Sjevernoj Americi, Africi, Europi, Australiji i dijelovima Južne i Srednje Amerike. U drugom desetljeću primjećuje se povećanje zaraženih HIV-om u Aziji, u ruralnim područjima Afrike, te znatan porast u Južnoj Americi. Bolest zahvaća različitu populaciju iz različitih dijelova svijeta a, ovisi o socijalnim i ekonomskim faktorima. U Sjev. Americi, Europi i Australiji sida je uglavnom bolest homoseksualaca, intravenskih ovisnika i njihovih seksualnih partnera, hemofiličara i primatelja krvi. U Africi i u zemljama jugoistočne Azije dominira heteroseksualni put prijenosa.

Prema izvješću SZO 15. prosinca 1995. godine ukupno je prijavljeno
1 291 810 odraslih i djece oboljelih od side, najviše u Americi (659 662) i Africi (442 735).


VIRUSI I HIV

Virusi su najnajjednostavn oblik života. Na površini ne većoj od glave pribadače mogu se smjestiti milijuni virusa. Virusi uzrokuju mnoge bolesti, primjerice zaušnjake, ospice, prehlade i gripe. Jezgru tipičnog virusa čini DNK - deoksiribonukleinska kiselina. Ona određuje građu gena virusa - kemijskih kodova na temelju kojih se stvaraju drugi jednaki virusi. Jezgra DNK je obavijena raznovrsnim molekulama bjelančevina, koje nalikuju na mozaik. Pa ipak, virus se ne može umnožavati sam od sebe; za to mu je potrebna živa stanica, npr. neka stanica ljudskog tijela koja će mu poslužiti kao domaćin. Virus ulazi u stanicu-domaćina, svoje vlastite gene dodaje genima stanice te otima kemijski mehanizam stanice kako bi napravio na stotine ili čak tisuće kopija samoga sebe. Ovi virusi zatim ubijaju stanicu-domaćina, ulaze u novu stanicu, i tako redom.
HIV je neobičan virus po tome što spada u skupinu virusa nazvanih retrovirusi. Oni u svojoj jezgri nemaju DNK. Umjesto toga sadrže RNK, tj. ribonukleinsku kiselinu. Unutar stanice-domaćina RNK se najprije pretvara u DNK, a potom se ta DNK koristi kao kod za izgradnju daljnjih virusa. Ako ga usporedimo s drugim virusima, HIV se relativno teško prenosi. Ne može dugo preživjeti izvan tijela, podalje od topline i tekućina, pa se stoga ne može širiti zrakom. U normalnim okolnostima HIV se ne prenosi kašljem, kihanjem, niti ga mogu prenositi insekti kao što su muhe i komarci, a ne može se širiti ni zajedničkom uporabom ručnika, jedaćeg ili drugih kućanskih pribora.

PRIJENOS HIV-a
Postoje tri glavna načina prenošenja HIVa, a svaki uključuje razmjenu krvi ili tjelesnih tekućina. Ljudi se mogu zaraziti ovim virusom kada krv ili tjelesna tekućina zaražene osobe dođe u kontakt s njihovom krvlju ili tjelesnim tekućinama u njihovom tijelu.
Dakle, jedan način prenošenja HIVa je spolni kontakt. To uključuje heteroseksualni i homoseksualni spolni odnos, oralni i analni seks. Najčešći način prenošenja virusa je putem tjelesnih tekućina.
Drugi način širenja HIVa je kada se on prenosi sa zaražene majke na njeno nerođeno dijete. Virus može ući u krv djeteta prije njegova rođenja, još dok se razvija u majčinoj utrobi, ili za vrijeme porođaja.
Treći način zaraze HIVom je putem krvi ili krvnih derivata, obično putem injekcije. Najčešće se radi o ovisnicima koji zajedničko koriste igle, šprice i pribor. Dok se dobrovoljni davatelji krvi još nisu testirali na HIV, neki su se ljudi zarazili primajući zaraženu krv. Danas se krv dobrovoljnih davatelja temeljito provjerava kako bi se širenje HIVa putem transfuzije spriječilo.

DJELOVANJE HIVa U LJUDSKOM TIJELU
HIV napada određene vrste bijelih krvnih stanica koje su dio imunološkog sustava ljudskog tijela. Kad imunološki sustav počne slabiti, bijele krvne stanice više ne mogu obavljati svoju zadaću obrane od bolesti i njihovih uzročnika. Mikroorganizmi koji bi inače brzo bili odstranjeni iz tijela, sada preuzimaju vlast i umnožavaju se. Bolesti i simptome AIDSa ne uzrokuje sam HIV, kao što je inače slučaj s ostalim virusnim bolestima; umjesto toga, bolesti i simptomi se razvijaju zbog toga što se gubi imunološka otpornost organizma koji više nije u stanju braniti se protiv infekcija.
HIV je neobičan virus i zbog toga što se njegovi glavni učinci neko vrijeme uopće ne uočavaju-obični prođe pet do deset godina od ulaska virusa u tijelo. Npr., kad se neka osoba zarazi HIVom, ovaj se virus počne ubrzano umnožavati. Može ga se naći u krvi i tekućinama koje protiču mozgom i kralježničnom moždinom. Međutim, u ovoj fazi ta osoba naizgled nije bolesna ili će imati simptome poput lagane gripe-šmrcat će, imat će povišenu temperaturu, svrbež po koži, natečene žlijezde ispod pazuha ili česte glavobolje. Ovi će se simptomi pripisivati prehladi ili “nekom virusu koji upravo vlada”. Ovi simptomi, zajedno s visokom razinom HIVa u tijelu, obično nestaju nakon nekoliko tjedana. Osoba se zatim dobro osjeća. Virus je još uvijek prisutan u tijelu, ali ne pokazuje nikakve simptome. U ovom razdoblju zaražena osoba može i ne znajući prenijeti virus drugoj osobi. Na kraju, možda čak i mnogo godina kasnije, HIV će prouzročiti teško i nepovratno oštećenje imuniteta. Tada nastupa AIDS.

ŠTO HIV ČINI ORGANIZMU
Poznato je da virus napada nekoliko različitih vrsta stanica u ljudskom tijelu- Među njima se nalaze i bijele krvne stanice, koje se zovu pomoćnički limfociti T4, kao i ostale stanice imunološkog sustava koje inače sudjeluju u obrani organizma od virusa, bakterija i drugih mikroorganizama. Kad bilo koji uzročnik uđe u ljudsko tijelo, imunološki sustav u pravilu stvara specijalne molekule, nazvane protutijela, koje će se boriti protiv mikroorganizama. Protutijela se zadržavaju u krvi i tjelesnim tekućinama, hvataju mikroorganizme ili ih na neki drugi način onesposobljavaju i onemogućuju njihovo djelovanje. Do određene mjere isto se događa i kada HIV uđe u tijelo. U ovoj fazi testiranje krvi i njezinih derivata može pokazati je li osoba zaražena HIVom. Test ne otkriva sam virus, već prisutnost protutijela za taj virus u ljudskom organizmu. Ako protutijela postoje, kaže se da je test pozitivan (odatle naziv HIV pozitivan), što znači da u organizmu postoje virusi. Jedan od najranijih znakova infekcije HIVom je bezbolno povećanje limfnih čvorova. Limfni čvorovi na vratu, pod pazuhom i na preponama postaju natečeni i mekani. Ova faza razvoja HIV infekcije naziva se PGL (Persistent Generalized Lymphadenopathy), perzistirajuća generalizirana limfadenopatija. To znači da se sustav počeo boriti.

BOLESTI AIDSa
Kod nekih ljudi dolazi do postupnog razvoja raznih bolesti, a kod nekih se to događa u svega par godina. Može doći do raznih infekcija kože i sluznica, npr. do aftoze i herpesa. Tijelo može podleći infekcijama kao što su upala pluća i tuberkuloza, infekciji i oteklinama mozga (meningitis i encefalitis). Takve otekline (edemi) mogu prouzročiti smetenost ili psihičke probleme. Može doći do poremećaja vida, proljeva odnosno probavnih smetnji te poremećaja vezanih za grušanje krvi, kao što su prekomjerne modrice. Ostali karakteristični zdravstveni problemi su rak, npr. Kaposijev sarkom, koji stvara rane na koži. Kako protječu tjedni i mjeseci bolesnik ulazi u posljednju fazu AIDSa, kada tijelo preplavljuju najraznovrsnije bolesti.

LIJEČENJE
Budući da su i liječnici i bolesnici stekli iskustvo vezano za ovu bolest, došlo je do velikih poboljšanja u njezi bolesnika, kao i u liječenju bolesti i infekcija povezanih s AIDSom. Npr., neke vrste upale pluća koje vežemo za AIDS možemo liječiti raznim lijekovima i antibioticima. Rane koje nastaju uslijed Karposijevog sarkoma ublažavaju se radio terapijom (radijacija ili liječenje rendgenskim zrakama). Međutim, još uvijek nema izlječenja. Ne postoji niti cjepivo kojim bi se spriječilo obolijevanje i širenje HIVa, kao što postoji cjepivo protiv dječje paralize, ospica i sličnih bolesti. Prvi lijek koji se koristio u liječenju infekcije HIVom zvao se zidovudin (prije nazvan azidotimidin ili AZT). On je u uporabi od 1987. godine, a nakon njega je otkriveno još nekoliko lijekova koji imaju slično djelovanje. radi se o lijekovima koji djeluju na virusni enzim, reverznu transkriptazu, koji je virusu neophodan da nakon ulaska u stanicu, svoj RNK pretvori u DNK. No uspjeh u liječenju navedenim lijekovima bio je relativno skroman. Međutim, od 1996. godine bilježe se prvi značajniji uspjesi u liječenju. naime pojavljuju se novi lijekovi koji koji, djelujući na virusni enzim proteaza, onemogućava umnožavanje HIVa. Također postaje jasno da je potrebno primijeniti više lijekova da virus ne postane imun. Primjetio se veliki napredak i kod nekih osoba je znatno produžen život i kod 90% ljudi je količina virusa u krvi smanjena na nemjerljivu razinu. No važno je naglasiti da je još prerano govoriti o izlječenju i da je navedeno liječenje relativno skupo.

SPREČAVANJE ŠIRENJA ZARAZE
Svatko može smanjiti rizik zaraze HIVom ako izbjegava neke visokorizične aktivnosti. To znači da neće uzimati droge i da će se upuštati u “siguran seks”. Seks će postati sigurniji kada se koristi prezervativ i kada se smanji broj seksualnih partnera. Također je dobro znati što više o seksualnoj prošlosti partnera. HIV se nalazi i u slini, ali se smatra da se ne prenosi običnim ljubljenjem.

MJERE ZAŠTITE OD INFEKCIJE U BOLNICAMA (SAŽETAK)

1. Uzorci, uključujući krv, krvne pripravke i druge tjelesne tekućine svih osoba, smatraju se potencijalno zaraženim.
2. Ruke treba prati prije i poslije kontakta s bolesnicima, poslije skidanja rukavica, te ako su ruke vidljivo umrljane.
3. Rukavice treba nositi kada postoji mogućnost kontakta s krvlju i drugim tjelesnim tekućinama, oštećenom kožom i sluznicama.
4. Pregače, zaštitne naočale i maske treba nositi kada postoji mogućnost raspršivanja i aerosolizacije krvi i drugih tjelesnih tekućina.
5. Oštre predmete treba upotrebljavati pažljivo i odlagati ih u neprobojne posude.
6. Igle se nikada ne smiju dirati, savijati ili lomiti, niti se na njih smije vraćati poklopac.
7. Na mrlje od krvi prvo treba staviti upijajući jednokratne ubruse, potom ih treba ukloniti, a onečišćenje oprati sapunicom te dezinficirati prostor s 1:10 otopinom hipoklorita (4-5% varikina); tijekom navedenih postupaka moraju se nositi rukavice.
8. Kontaminirane predmete/aparate koji se ponovo koriste treba sterilizirati, a ako to nije moguće provesti dezinfekciju visokog stupnja.
9. Maske i baloni za umjetnu ventilaciju trebaju biti lako dostupni tamo gdje se očekuje poduzimanje mjera kardiopulmonalne resuscitacije.
10. Zdravstveni djelatnici s otvorenim ranama i vlažnim dermatitisom trebaju izbjegavati izravni kontakt s bolesnicima i ne bi smjeli dirati kontaminirani materijal.
11. Bolesnike nije potrebno o posebno izolirati. Međutim, izolacija je potrebna kada postoji popratna prenosiva oportunistička infekcija (TBC pluća, itd...).



SIDA U HRVATSKOJ
Prvi slučaj side u Hrvatskoj registriran je 1986. godine, iako se još 1985. znalo da je oboljeli seropozitivan. Radilo se o hemofiličaru iz Podravske Slatine. Najvjerojatnije je da se zarazio primajući lijek inozemnog podrijetla. Oboljeli je nakon nekoliko mjeseci umro.

U Hrvatskoj od 1986. do 1996. godine zabilježeno 100 ljudi oboljelih od side. 63 bolesnika su umrla. 47% bolesnika je zadobilo infekciju homoseksualnim načinom, 39% heteroseksualnim a, 10% je infekciju dobilo koristeći drogu intravenski.
Od 1987. godine se uvodi obvezatno testiranje dobrovoljnih davatelja krvi. Do sada nije registriran niti jedan slučaj zaraze virusom HIV-a tim putem.
1990. Ministarstvo zdravstva hrvatske osniva komisiju za prevenciju sindroma stečene imunodeficijencije.
1993. komisija donosi Nacionalni program zdravstvene zaštite od side koji je prihvatio Sabor Republike Hrvatske.
1995. održana je 1. hrvatska konferencija o HIV infekciji, na kojoj su razmatrani svi značajni problemu u našoj državi.

Sve ove akcije i skupovi su jako pripomogli u preventiranju od zaraze ovom “nepobjedivom bolešću”. Ako usporedimo 1987. i 1994. vidimo da je broj oboljelih od gonoreje pao sa 740 na 119, a od sifilisa sa 76 na 16. Ovi skupovi su doveli ljude do toga da počnu ražmišljati o zaštiti za vremena spolnog odnosa i o tome s kim stupaju u odnos.


ZAKLJUČAK

Sigurno je da AIDS predstavlja najveću prijetnji zdravlju širom svijeta. Procijenjeno je da je do ranih 90-tih ovog stoljeća bilo zaraženo 10 milijuna ljudi. A za 2000. godinu se procjenjuje da bi taj broj mogao doseći i 40 milijuna. Ova bolest je pogodila gotovo sve zemlje svijeta i ima vrlo visoku cijenu - izraženu u ljudskim životima i ukupnim sredstvima koja su u nju uložena.
Trenutačno je jedino oružije protiv HIVa znanje. Znanje odakle virus dolazi i kako se širi. Budući da su znanstvenici još uvijek u potrazi za lijekom, jedino što nam preostaje je da promjenimo visokorizično ponašanje.

Ej peoples…
ZA početak pokušat ću vas malo oraspoložiti ,,,kad je več vani takvo vrijeme(bar kod mene)

Beginning:”malo” viceva

+Bracanin u Zagrebu dolazi kuci neraspolozen i jada se zeni:
- Eto pojeftinio je ZET za dvadeset lipa.
- Pa zasto si onda ljut?, upita ga zena.
- Pa sad cu manje ustediti vracajuci se kuci pjesice, odgovori ovaj.

+Bili zagorac, ero i Mujo i zapoceli priču na temu tko ima veci kur..
Veli zagoracda ima 22. Nije lose.
Ero kaze da je njegov 18. Nije ni to lose. Na to će Mujo da je njegov 37. Ova dvojica sva u čudu upitaju Muju
da cime je on to mjerio, a Mujo ko iz topa TOPLOMJEROM.

+Dolazi Mujo kod doktora. "Sta je Mujo", pita ovaj.
"Ma sta sta je, moj doktore, kad god jebem Fatu, ona zatrudni, pomagaj, ima l' neki
lijek", pita Mujo.
"Pa stavi kondom, moj Mujo", kaze mu doktor.
Dolazi opet Mujo kroz nekolika mjeseca. Opet isto.
Pita ga doktor: "Pa dobro, Mujo, kako ti koristis kondom?"
"Fino", kaze Mujo, "popijem ga s vodom, ko i svaki drugi lijek".
"E, moj Mujo", doktor ce, "nije to tako".
I on mu objasni kako se to koristi.
Kad ce ti Mujo: "A zato mi govna upakovana izlaze..."

A sad jakooo dugačak post,znam da ga nećete pročitati jer mnogi znaju puno o tome,ali ipak…8-(


BULIMIJA i ANOREKSIJA

Poremećaji prehrane danas više nisu rijetkost i upravo zbog toga bi se o njima mnogo više trebala informirati javnost i pridavati im više značaja. U raznim časopisima i na televiziji svakodnevno gledamo slike manekenki i fotomodela koje tako očito diktiraju izgled mladih danas. Slijedeći ih, mladi ne obraćaju pozornost na svoje zdravlje i na to koliko ono može stradati u 'procesu'. Danas se u svijetu svi žele uklopiti. Pod pojmom 'svi' prvenstveno mislim na mlade, nesigurne ljude u njosjetljivijim godinama svoga života, koji još nisu u potpunosti definirali svoju ličnost, pa pod svaku cijenu žele biti prihvaćeni, afirmirani.
Medijima se ne može zabraniti 'reklamiranje kulta tijela' isto kao što se mladima ne može zabraniti da im se priklone. Ipak, ljudi sa dotičnim poremećajima su za iste predodređeni mnogo prije nego im je izgled postao od presudne važnosti. Anoreksija i bulimija su ozbiljni poremećaji, a često pogađaju upravo mlade koji pokušavaju pobjeći od stvarnosti negirajući vlastito tijelo. To su dva zasebna poremećaja, iako se često pojavljuju zajedno.
Od poremećaja često pate i sasvim mala djeca, pa i muškarci. Sve to polazi mnogo dublje od jednostavne želje za ljepotom. Mladi ljudi oboljeli od tih poremećaja često završavaju smrću što nam govori kako 'nisu stali na težini fotomodel'. Osobe s anoreksijom i bulimijom vjeruju kako nisu dovoljno dobre da bi živjele pa stoga sebi uskraćuju hranu kao ono primarno što im je potrebno za život, a manjak svoje težine prihvaćaju kao nešto što zaslužuju. Razlozi oboljenja su rezultat združenih socijalnih, obiteljskih, emocionalnih, fizičkih, ali i genetskih utjecaja. Posebnom su riziku izložene djevojčice i djavojke koje izgled smatraju presudnim za uspjeh i sreću u životu. To govori da anoreksija i bulimija nisu samo 'pomodni hirevi' kakvima ih se često doživljava.
Osobe s anoreksijom i bulimijom najčešće nemaju želju da se od poremećaja oporave, tj. ako takva želja postoji 'negativan um će je prevladati jer misle da su to zaslužili.
Što se tiče tiska i ostalih medija kod nas je tema anoreksije i bulimije kao i ostalih poremećaja prehrane jako slabo zastupljena, te su novinski članci o takvim temama jako rijetka pojava. Jedini časopisi koji donekle svraćaju pozornost na problem prehrane mladih danas jesu 'tinejđerski' časopisi nastali prema uzoru na američke, dok je ostali tisak i dalje više koncentriran na svakojake dijete. To je jedini način na koji se hrvatska mladež može educirati o prehrambenim poremećajima, kojih danas nažalost ima sve više.
Anorexia nervosa
(anorexia-težak gubitak apetita, nervosa-razlozi su emocionalne naravi)
Anoreksija nervoza je bolest koja se karakterizira izrazitim poremećajem prehrane, kao i određenim psihičkim promjenama, oboljele dovodi u stanje izgladnjivanja i mršavljenja čime se tjelesna težina umanjuje strogim dijetama za čak 15 do 61%. Anoreksija je ustvari obračun s vlastitim tijelom putem kontrole unosa i odbijanja hrane.
Mnoge anoreksične osobe isprva ne trpe toliko od gubitka apetita, koliko se boje debljanja. U najvećem postotku obolijevaju tinejđeri, uglavnom žene od puberteta do tridesete godine. Anoreksična je osoba opsjednuta idejom vitkosti i uporno i dosljedno izbjegava hranu, pojest će samo salatu, malo kuhanog povrća ili samo voće. Obićno je veoma dobro informirana o kalorijskoj vrijednosti namirnice, a posebno je interesira sadržaj masnoće u hrani. Njen glavni cilj u životu postaje istopiti što više kalorija i zato troši puno vremena i energije na razmišljanje o hrani i tjelesnoj težini. Malu tjelesnu težinu održavaju samoizazvanim povraćanjem ili zlouporabom laksativa nakon prežderavanja. Te se osobe razlikuju od osoba s bulimijom jer se prežderavaju i prazne mnogo rjeđe, otprilike jednom tjedno.
Ali ovdje se na radi o normalnoj želji za vitkim i lijepim tijelom, već neumjerena težnja za stalnim mršavljenjem. Djevojka gubi sposobnost da objektivno prosuđuje, sebe vidi debelom čak i onda kad postane samo 'kostur prekriven kožom', s jasno uočljivim rebrima i stršećim kostima kukova, licem nalik lubanji ,rukama i nogama tankim poput drška metle. Gladovanjem iskupljuju grijehe proždrljivosti i slabosti. Stalno je u napetosti između jela i ne-jela, mori je očajnička želja za hranom, ali i gađenje. Riječ je o proturiječju između želje da svladamo potrebu i stalnog straha da ćemo izgubiti nadzor nad samim sobom. Nije samo riječ o strahu od porobljavanja vlastitog tijela, nego i o strahu da nas ne porobe i drugi. U traženju vlastitog 'ja', sve što dolazi iz vana je prijeteće, pa stoga bolesnik odbija sve što roditelji i okolina nude. Bolesnici od anorexiae nervose radije će umrijeti od gladi, nego se prilagoditi. Anoreksija je osam puta češća u ljudi koji imaju rođake s tim poremećajem. Dolazi do konflikta s ukućanima što dovodi do narušavanja odnosa majka-kći. Bolesnica nastoji mršavljenjem spriječiti nastajanje ženskih oblina a time i preuzimanje uloge žene i majke. Svaka peta oboljela je u stanju krajnje pothranjenosti jer im je težina 30% ispod minimalne koja je potrebna da bi se održalo zdravlje. Često razvijaju kompulsivne rituale- npr. vaganje svakog zalogaja, rezanje hrane na komadiće ili stavljanje u male posudice.
Anorexia nervosa je treća najčešća kronična bolest, procjenjuje se da zahvaća od 0,5 do 3% svih tinejđerki u zapadnom svijetu. U mnogim slučajevima mora se pribjeći umjetnom hranjenju, a može završiti i smrću. Oko 5% takvih osoba umire, u 25% poboljšanje dolazi tek za više od dvije godine, a ovi ostali se postupno počnu vraćati na normalnu težinu.
Neke anoreksične osobe zaokupljene su hranom, čak i kad je ne nastoje pojesti. Počinje ih zanimati način pripravljanja hrane, pa skupljaju knjige o kuhanju, iskušavaju nove recepte, a za druge ljude planiraju objede.
Od anoreksije često boluju i sprotaši koji su često perfekcionisti, a uspjeh im ovisi o razvoju žilavog i izuzetno mršavog tijela. Tu se prvenstveno misli na sportove poput klizanja, plesa, i sl. Danas se koristimo terminom "trijas sportašica" koje imaju neredovite menstruacije, poremećeno uzimanje hrane i osteoporozu.

Bulimia nervosa
(bous-vol, govedo; limos-glad => Gladan sam da bi i vola mogao pojesti)
Bulimija je češća bolest od anoreksije, a karakteriziraju je ciklusi pretjeranog uzimanja i namjernog povraćanja hrane. Nakon prežderavanja hranu izbacuju povraćanjem, uzimanjem laksativa, emetika (lijekova koji potiču povračanje), diuretika (lijekova koji isplavljuju tekućinu iz tijela), dijetnih pilula ili lijekova za smanjenje tekućine u tijelu. Unosi se prosječno 1000 kalorija, ali može se unijeti i do 20 000! Uvijek uzima debljajuću hranu koje se naviše boji sa puno ugljikohidrata i koju se može brzo pojesti. Hranu gutaju brzo, bez mnogo žvakanja.
Tipični napad prežderavanja može se sastojati od tri vrećice keksa, par kriški kruha, deset komada pržene piletine, otprilike kilogram slatkiša, te nekoliko litara mlijeka. Bulimičarke su bolno svjesne da je ovakvo ponašanje abnormalno, često osjećaju gađenje, bespomoćnost i paniku tijekom uzimaja hrane. Većina ih pražnjenje doživljava kao spas i olakšanje. Vremenom shvati da povraćanjem može kontrolirati anksioznost izazvanu prejedanjem pa njezini napadaji prežderavanja postaju još češći i počima gubiti samokontrolu. Iza napadaja prejedanja nastaje uvijek jak osjećaj krivice pa zato slijedi duže ili kraće gladovanje kao oblik samokažnjavaja.
Osobe s bulimijom imaju čak i do 30 epizoda pretjeranog uzimanja i namjernog povraćanja tjedno. Težinom na taj način mogu fluktuirati i do 20 kilograma. To sve može trajati i do tri godine. Za dijagnozu bulimije potrebno je da se bolesnik prežderava/prazni barem tri puta tjedno. Dijagnoza bulimije vrlo je rijetka u muškaraca i općenito nakon tridesete godine života.
Desetogodišnje djevojčice povezuju zadirkivanje ili mučenje vršnjaka s mišlju da su ružne ili debele bez obzira na svoj stvarni fizički izgled. Takvo loše mišljenje o vlastitom tijelu često dovodi do poremećaja u uzimanju hrane.
U proteklih se nekoliko godina bulimija povećavala većom brzinom od anoreksije. Glavna sličnost bulimije s anoreksijom je zajednička opsesivna težnja za vitkošću, a glavna različitost je u načinu prehrane i blažim psihičkim poremećajima. Kod bulimije je tipičan obrazac "ili sve ili ništa" i on se obično prenosi i na sva druga područja života.
Dok se anoreksija ne može dugo prikrivati jer je odaje naglo mršavljenje, bulimija može godinama ostati neprimjećena jer bulimične djevojke najčešće imaju idealnu težinu koju održavaju povraćanjem. Anoreksično ponašanje može često priječi u bulimično, a mogu se i oba periodično izmjenjivati što nazivamo miješani poremećaj.

*OBAVEZNO PROČITATI

***Da bi dostigla tjelesnu liniju Barbike (koja je mnnogim djevojčicama ideal tjelesne ljepote) prosječna Amerikanka ( teška oko 60kg) morala bi opseg svojih grudiju povećati za oko 25 cm, opseg struka smanjiti za oko 20 cm (za što bi trebala vaditi dva rebra) i izrasti na visinu od oko 210cm.

***Sve više zvijezda se iznenada ili jako udeblja ili omršavi.Jesu li stresne dijete i neprekidno gladovanje cijena slave, jer je Hollywood ideal ljepote izjednačio sa supervitkim tijelom? Vjerojatno. Primjera je mnogo.Callista Flockhart, Lara Flynn Boyle, Courtneye Cox Arquette, Sarah Michelle Gellar, Jennifer Anniston, Geri Halliwell, Victoria Beckham...

***Sve češća bolest poremećaja prehrane mladih danas je i craving (eng. to crave-osjećati glad za nećim). Riječ je o nekontroliranoj želji za nekom namirnicom i to najmanje jednom na tjedan. Craving pogađa 28% djevojaka i 13% mladića. Svi poznajemo želju za nekom namirnicom i neshvatljivu želju da se pretrpamo čokoladom sve do mučnine. Eto upravo to je craving.

***20,7% adolescenata vjeruje da su predebeli
***11,3% smatra se premršavima
***42,2% adolescenata želi smršaviti
***14,1% želi se udebljati
***9.3% adolescenata često je na dijeti

***Adolescenti koji žive u gradskim sredinama više razmišljaju o izgledu svog tijela

kao što govori naslov:nema inspiracije
.....
javit ću se za dva tri dana kad smislim nešto...
očekujem komentare PLEASE




za Klaudiju:nadam se da kužiš tko sam,samo molim diskreciju:-))
sorry kaj ti se nisam javljala al imala sam neke probleme u familiji,tak da nisam još stigla otić u zg.. al negdje za dva tri tjedna idem i ostajem za stalno....(tnx God)

SAMO KLIKNITE NA SLIKICU DA BISTE JE VIDJELI U VEČEM OBLIKU

Vicevi o plavusama

Zasto plavusa odlazi ljetovati na mrtvo more?
Zeli se upoznati s mumijama.
 
Zasto je plavusa pala kroz prozor?
Glacala je zavijese.

Zasto je plavusa otisla spavati u cipelama?
Sinoc je sanjala da je stala na cavao.

-Šta je rekla plavuša kad su je pitali dali je skoro mjenjala vodu u ribljem akvariju?
-Ne, još nisu popile ni staru.

-Što radi plavuša kad čvrsto drži ruke preko ušiju?
-Pokušava zadržati misao.

-Zašto je dobro imati plavušu za suvozaca?
-Mozeš parkirati na mjestu za invalide!

Kako mozes postaviti cetiri plavuse na jednu stolicu?
-Okrenes stolicu.

Kako ces skinuti jednoruku plavusu s drveta ?
Mahni joj !

Sto je plavusa u BMW-u?
Dodatna oprema

Zašto plavusa ima monitor na glavi ?
Htjela je izvršiti smaoubojstvo bacanjem kroz otvoren prozor (WINDOWS)

Kako znate da vam je fax poslala plavusa?
Ima markicu na sebi.

nakon milijun(zaista) blogova odlučih opet napravit jednog,ali ovaj put drukčijeg. bit ću posve aninimna jer me uvijek nađu neki ljudi za koje to ne želim pa moram obrisati blog....
anonimnost 4EVER