o praznovjerju i svemu oko njega:
Npr. zašto Japanci izbjegavaju broj 42, smatraju prosjake znakom nesreće te vjeruju da su mrtvi duhovi ponekad zatočeni u tijelu ženskih mačaka... Ili... zašto smatraju da ženski duhovi dosađuju taksistima... A znate li da vjeruju da svaki kamen, drvo, planina, rijeka i svako zrno pijeska posjeduje dušu?
Sada bi vi njih komotno mogli nazvati praznovjernima. Vidite, sve ovisi gdje živite, kako ste odgojeni, kakva je vaša obiteljska i vjerska pozadina i kakva je okolina koja vas okružuje.
Moglo bi se sa sigurnošću tvrditi da ne postoji niti jedna grupa ljudi, rasa, kultura, niti nacija koja barem malo ne robuje nekim praznovjerjima bez obzira na to koliko se to nekoj drugoj kulturi činilo smiješno, ekscentrično ili bizarno.
Kad smo se već na početku 'zakačili' za Japance, nastavljamo s njihovim praznovjerjem...
- određeni brojevi se smatraju iznimno nesretnima (dok su npr. u kaldejskoj numerologiji upravo ti brojevi sretni !?) pa tako npr. mnoge bolnice u Japanu nemaju sobe numerirane brojevima 4, 9, 14, 19, ili 42. Broj 4 poistovjećuju sa smrću jer se obje riječi isto izgovaraju (shi). Izgovor broja 9 ('ku') isti je kao i kod riječi koja označava patnju ili bol. Broj 42 (shi-ni) izgovara se isto kao i riječ koja znači 'umrijeti'. Izgovor broja 420 (shi-ni-rei) označava 'mrtvu dušu', a broja 24 (ni-shi) dvostruku smrt. U bolnicama gdje se rađaju djeca izbjegava se broj 43 (shi-zan) jer izgovorena riječ, osim dotičnog broja, znači 'tihi porod'.
U Japanu se nesretnim smatraju i:
- 'Zabadanje' štapića u rižu. Štapići se općenito ne smiju okomito 'zabadati' u hranu, posebno u rižu, jer se to radi tijekom pogreba kada se riža stavi na oltar.
- susret s pogrebnim autom. Tada treba sakriti palac.
- Rezanje noktiju po noći jer to znači da ta osoba neće biti sa svojim roditeljima kada umru.
- Izležavanje odmah poslije jela
- Fućkanje po noći jer se tako 'prizivaju' neprijatelji.
- slomiti češalj
- istodobno jesti prženu jegulju i dinju
- ne donijeti bolesniku zasađenu biljku
- ne baciti sol na prag kada dođe prosjak
Mnogi Japanci imaju razne amajlije koje štite od zlih duhova, nesreća i bolesti ili pak nose sreću. Ipak, u tome prednjače taksisti i to s amajlijom 'Omamori Bukuro' što u doslovnom prijevodu znači 'amajlija u brokatnoj vrećici'. Drže je u autu, a najčešća zamjena za nju je mala ženska figurica za koju su uvjereni da ih štiti od zla, ženskih duhova i nesreća.
"Povijest vještica povezana je s poviješću ideje "praznovjerja" zabilježene perom prvih autoriteta kršćanskog Zapada. Jer "praznovjerje" je primarno religijsko-kritički pojam, koji se razvio protiv "krive religije" i koji je za teologiju Zapada bio od eminentnog značenja. Kao religijsko-kritički pojam, praznovjerje sadrži dvostruki prijekor izvrnuto-pogrešnog vjerovanja i mišljenja, kao i izvrnute i pretjerane plašljivosti u stvarima religije. Kao takav on cilja na intelektualno-moralnu izvrnutost čovjekove religioznosti. U tom je smislu kršćanska teologija taj pojam razvila u okviru sukoba sa svijetom starih religija. Praznovjerje označava neuka čovjeka, čiji je um zamračen biblijskim grijehom, taj se pojam, dakle, tumači polazeći od ranjene prirode palog, neizbavljenog čovjeka. U teologiji praznovjerja kao posljedica istočnog grijeha praznovjerje ponajprije označava "staro" i pogansko-pretkršćansko praznovjerje, dok je praznovjerni čovjek osoba koja se vraća u povijesno-izbaviteljsku fazu čovječanstva.
Ma koliko često kršćanska antika i srednji vijek označavali praznovjerje kao nešto budalasto i glupo, ipak ga rado označavaju i kao nešto staro. Tako dugo dok se kršćanstvo prisjeća poganskog života, posebno u misionarskim područjima, takve opaske su objektivno utemeljene spoznaje opstanka praznovjerja u poganskom shvaćanju svijeta i praktičnom životu: prinošenje smrtne žrtve i uz to vezane predstave vračanja, čaranja, magije, vjerovanja u hamajlije - predstavljaju poganski kult i praznovjerje. Tek s nestankom javnog i državnog sankcioniranja poganstva, odnosno završetkom čisto misionarskog djelovanja, i nakon što su se teologija i apologetika prestale baviti poganstvom i praznovjerjem kao suvremenim protivnikom, praznovjerje, koje je dotada smatrano posebnim i karakterističnim izrazom poganstva, poprimilo je specifičnu kvalitetu i konačno postalo zaseban fenomen. Povezanost s izrazitim svijetom poganskog života i njegove kulture iz prvih stoljeća kršćanstva izblijedjela je u neposrednoj prisutnosti suvremenosti. Tako se praznovjerje sve manje nalazilo unutar jednog moćnog, impozantnog svijeta poganskog upražnjavanja religije, ali je, čini se, još uvijek prakticiralo ostatke poganstva.
Za sadržajni razvoj pojma praznovjerja sve do našeg doba presudna je povezanost s nadiđenim starim; i to "starim" u smislu "starog čovjeka"(u grijehu i bez milosti krštenja), kao i "starog" u smislu "stare religije" (poganstva).
Na sekularizirajući način ta se teologija "starog praznovjerja" u nastavku modificira: u filozofiji prosvjetiteljstva i 19. stoljeća praznovjerje se više ne shvaća kao znak "grešno-neuke" prirode "starog" čovjeka, već kao izraz "nedoraslog" čovjeka zapetljanog u predrasude (Kant). Prosvjetiteljstvo se osjeća kao vrijeme u kojem se potpuno umaklo mraku prošlog vremena i u kojem je počelo vladati svjetlo razuma: "staro praznovjerje", nešto kao "zastarjele predrasude", "mrak srednjeg vijeka" i "staro barbarstvo".
Staro i prastaro trebalo bi biti posebno vidljivo u mitskom liku vještice. U našem je stoljeću engleska etnologinja Margaret Murray u vještičarenju uočila predaje jednog starog, pretkršćanskog kulta, koji je nastojala odrediti kao poklonstvo rogatom božanstvu s dva lica (Janus ili Dianus ili keltski: Cernunnus). Ukazi na ovaj kult nađeni su najprije u jednom karolinškom izvještaju o istraživanju vještica, u kojem se govori o nekoj "Diani", koja je noćima jahala s jatom žena.
Današnja komparativna etnologija ponovno polazi od najstarijih ostataka, koji se mogu naći u nauci o vješticama: bez posebnih izvorno-kritičkih radova o vješticama i čarobnjaštvu, ta se pretpostavka temelji na kontinuiranim nagađanjima, koja su tijekom vremena garantirala prijenos mitskih materijala u okviru procesa povijesnih promjena i izvan njih.
Činjenica da je od 1939. u Službi za sigurnost Reicha, Heinrich Himmler osnovao "Posebno zapovjedništvo za vještice" ne čudi s obzirom na tradicionalna očekivanja tog vremena. Istraživači SS-a uspjeli su prikupiti 30 000 arhivskih listova o povijesnim slučajevima vještica. Nisu poznate decidirane izjave o nakanama Himmlera i ostalih sudionika, međutim na osnovi mitološko-spekulativne pozadine, te posebno germansko-njemačke slike žene tog doba - žena kao "nositeljica nordijskog rasnog naslijeđa" i "čuvateljica germanske vjere" - pretpostavlja se da se radilo o prikupljanju dokaza za inače dobro posvjedočeno shvaćanje da je s panikom vještica i proganjanjem vještica rimsko kršćanstvo vodilo zadnji istrebljivački pohod protiv Germana i njihove tradicije. Kako, međutim, izgleda slika vještice iz srednjeg vijeka? Zasigurno postoje različite metodske mogućnosti približiti se odgovorima na to pitanje. U tu svrhu treba istražiti pozadinu povijesti religijskog obrazovanja vremena i njegova literarnog svjedočenja. Treba poći od dva izvještaja o "čarobnjakinjama" i "vješticama" iz vremena oko 1400., odnosno 1560., čiji srodni pojmovni aparat ukazuje na ocjenu čarobnjaštva, odnosno "vještičnjaštva", koja iste ni u kom slučaju na shvaća kao ostatak pogansko-pretkršćanskog kulta, već kao nešto - iako ne više dopušteno - kršćansko i nešto što se može označiti kao "hereza".
Naziv "vještica" počeo se upotrebljavati razmjerno kasno, a u nekim područjima uopće se nije probio. Austrijski izvori njemačkog jezika govore u tim slučajevima o "vražici" ili "čarobnjaku/čarobnjakinji", pruski o "livadarki". Srodan izrazu "hagazussa" (plotarka), koji se javljao još u staronjemačkom od 13 st., taj se pojam sve češće javljao u južnonjemačkom prostoru, te je, čini se, odatle dobio novo značenje vezano uz započeto razdoblje progona "vještica". Stariji nazivi - koji se u kasnijoj literaturi nisu sasvim izgubili - su: venanata, saga, herbaria, lamia, incantatrix, pzthonissa, tempestaria, malefica, itd. Claude Lecouteux proučavao je te pojmove i brojne druge srodne pojmove vezane uz inkvizicijski pojam vještice. Ponajprije se uz te pojmove veže predodžba sasvim specifičnog čarobnjačkog djelovanja: molitve za poboljšanje vremena, preobrazba u životinje, skupljanje biljaka, miješanje otrova, pripremanje čarobnih napitaka, vampirizam, kanibalizam i dr. Do formiranja skupnog pojma "vještice" dolazi tek u kasnom srednjem vijeku. Ovaj kršćanski pojam vještice razlikuje se od starijeg, svima poznatog pojma čarobnjačke osobe, zbog toga što sažima različita obilježja čarobnjaštva i ostalih supersticija s učenjem kršćanske demonologije i kažnjivim činjenicama heretičke inkvizicije.
Davno prije nego što su započeli progoni vještica, teoretsko-teološki instrumentarij bio je već spreman. To znači da nije teorija dovela do prakse, već se praksa u svrhu legitimacije svojih motiva poslužila materijalom iz jednog lako dostupnog arsenala. U normativima i teološkoj literaturi stoljeća bili su poznati i posebni, specifični tipovi "vještica". U čemu je onda bila potreba da se odavno raspoloživi elementi tog pojma sklope u teološku umjetničku figuru "vještice" i da kao takvi postanu relevantni za inkviziciju?
Gunnar Heinsohn i Otto Steiger iznenadili su javnost svojim tumačenjem razloga progona vještica: u "vješticama" su zapravo progonjene "mudre žene", žene koje su se bavile liječenjem i babice, dakle žene koje su svoje liječničko znanje dobiveno predajom prakticirale u svrhu zaštite od začeća, pobačaja i kontrole rađanja. To je bilo protiv interesa vlasti, koje su nakon ljudskih gubitaka za vrijeme epidemije kuge u 14 st. sve polagale na pojačanu "produkciju ljudi". Uništavanje babica tako je prikrivano kao "politička racionalnost iza masakara" progona vještica. Njega je i pokrenula crkva i država" s isključivo pučansko-političkom namjerom sprečavanja kontrole rađanja". Literarni "dokumenti - napuci o progonima" su "Malj vještica" dominikanca Heinricha Institorisa, kao i "Demonomanija" Jeana Bodinsa.
Već samo iz lektira obiju knjiga o vješticama može se brzo dokazati da u okviru tumačenja pojma izjave o vješticama kao babicama zadiru u samo dio ukupne slike "vještice", koju je poznavao srednji vijek. Jednostavna formula: vještičarenje = kontrola rađanja, odnosno progon vještica = istrebljenje babica, teško može opstati s obzirom na diferencirane istraživačke postavke i rezultate, koje donosi suvremeno istraživanje vještica. Hartmut Lehmann razlikuje čak šest metodskih pristupa tom povijesnom problemu. Njima su pridodani novi: sumnjičenje i procesi protiv vještica istražuju se u vezi s analizom seoskih ili još napetijih socijalnih konflikata; u vezi s rastućim pravnim reguliranjem socijalnih odnosa, kao što se to moglo zapaziti od kasnoga srednjeg vijeka; kao sredstvo socijalnog discipliniranja; kao oblik "kulturnog imperijalizma" na ravnom tlu, te kao posljedica rastuće kriminalizacije popularnih praksi vjerovanja; vezano uz formiranje moderne teritorijalne države, suvremenih konfesionalnih sukoba ili društvenih kriza kao posljedice konjukturnog poraza. Sva ta pitanja pretpostavljaju mogućnost instrumentalizacije pojma vještice. Ona ne daju tumačenje kako je stvoren široki socijalni konsenzus, bez čije potpore "odozgo" do "dolje" čarobnjaštvo se ne bi moglo tako uspješno iskriminalizirati. U tu svrhu moglo bi poslužiti daljnje razmatranje povijesti stvaranja religije kasnoga srednjeg vijeka.
Čarobnjakinja je odavno postala heretik, prije nego su joj dodijeljeni odgovarajući atributi kao razumljive upute teoloških sumnji i prije nego je time postala "vještica": vražje ljubakanje, vražji pakt i kult. Ona je bila heretik u praktičnom kršćanstvu, nakon što se činilo da je egzegetičko-teološka hereza već odavno prevladana. A to što su se na toj razini, u kršćanskom susjedstvu, u selu i na istoj ulici, sada etablirali heretici, bilo je moguće samo zato što su svi, "gore" i "dolje", razgovarali o kršćanstvu, poznavali su okvir svoje vjere, znali su dokle on dopire, ali i gdje prestaje."
Iako će rijetki ljudi javno priznati da su praznovjerni, mnogi među nama u svojoj intimi itekako podliježu njegovom moćnom utjecaju.
UROK SOLI
Čak i najprimitivnije kulture poznavale su blagotvornu moć soli za čuvanje namirnica od kvarenja, a sol se upotrebljavala i u očuvanju balzamiranih tijela. Zbog toga se čini logičnim da je prevrtanje posude sa soli bio predznak velikenesreće. Naši preci su često na vrata kuće znali baciti šaku soli kako bi je zaštitili od zlih duhova. Porijeklo ovog praznovjerja nalazimo u Bibliji. Govori se da je crvenokosi Juda Iskariot prevrnuo staklenku soli na stolu za kojim su sjedili apostoli sa Isusom na Ť Posljednjoj večeri Ť, a to je naslikao Da Vinci na svojoj istoimenoj slici...znamo što je nakon toga uslijedilo. Kako bi se na neki način ublažilo ovakvo izazivanje nesreće običaj je 3 puta malo od te prosute soli baciti preko lijevog ramena, jer se vjeruje da se tako smiruje Vraga.
BURI I TREĆA CIGARETA
Poznato praznovjerje da se trećoj osobi ne smije paliti cigareta istom šibicom kao i prvim dvijema potječe iz rata između Engleza i Bura, vođenog na prostoru današnje Južnoafričke Republike. Naime, Buri su tako dobro pucali da na vatrenoj liniji nije bilo vremena da se trećem vojniku pripali cigareta istom šibicom, jer bi ga neprijatelj već uspio nanišaniti i ubiti.
LJESTVE i DRVO
Izbjegavanje prolaženja ispod ljestava vuče porijeklo iz starog vjerovanja čpvječanstva o svetom trokutu, matematičkom simbolu koji se u ovom slučaju sastoji od poda, ljestava i zida na koji se ljestve naslanjaju, što kršćanstvo poistovjećuje sa svetim Trojstvom, a to je Trojstvo bilo svetogrđe razbiti. Pokucamo li u drvo tri puta nakon neke optimistične rečenice mi zapravo zazivamo religiju Parsa koja je nastala više od tisuću godina prije Krista, a prema kojojn u žilama drveta živi duh Vatre i Vitalnosti. Drugo moguće porijeklo povezano je s navodno autentičnim komadićima drveta- dijela križa na kojem je umro Isus Krist. Imati priliku pokucati o jednu od tih relikvija bio je znak sreće.
SIMBOL MAČKE
U nekim kulturama mačka je pretvorena u pravo božanstvo, pa zbog njene smrti žaluje čitava obitelj, npr. u Egiptu, u Srednjem vijeku u Europi je ona bila na zlu glasu jer su je povezivali sa vješticama i zlim silama. Zanimljivo je da se Napoleon bojao mačke više od neprijateljske vojske, ali je zato slavni britanac Winston Churchill često u krilu držao i milovao crnu mačku kako bi privukao sreću.
13. PETAK
Petak se u većini zemalja smatra nesretnim dana jer je toga dana Krist pribijen na križ. Petak trinaesti je povezan sa Isusovom Ť Posljednjom večerom Ť na kojoj je bilo 13 uzvanika. U nekim kazalištima izbjegava se broj sjedala 13 ili 13. red. Ipak sasvim suprotno od onoga što govore praznovjerja vrlo pažljiva analiza povijesnih događaja pokazuje da petkom ili 13- og dana u mjesecu nesreće nisu ništa učestalije nego drugih dana.
NOGOMET- POSEBNA PRIČA-
Mnogi klubovi imaju običaj dovesti svečenika da blagoslovi igralište ili pak na golove stavljaju glavice češnjaka kao poznato sredstvo protiv uroka. Ima igrača koji se križaju, na fotografijama se pojavljuju uvijek na određenim mjestima, na igralište prvo stanu s desnom nogom ( skoro svi ), dotaknu unutrašnjost čarapa pri ulasku u teren ( Mijatović ), ili igraju s bijelim gležnjacima na čarapama ( Šuker ).
|